Ti si me spasao, ti bi me se trebao sjećati.
Proljeće u godini; mladići kupuju karte za feribote.
Razdragani, zbog vazduha punog jabukove cvasti.
Kada se probudih, shvatih da sam bila kadra osjetiti isto.
Pamtim zvuke sopstvenog djetinjstva,
radosti bezrazložne, sem one po kojoj je svijet divan,
ili tome slično.
Lugano. Stolovi pod jabučjim drvetima.
Čistači paluba podižu i spuštaju obojene zastave.
I na rubu jezera, mladić kako šešir baca u vodu;
možda ga je njegova izabranica prihvatila.
Presudni
zvuci ili gestovi poput
kolosjeka položena prije velikih tema
koji je ostao neupotrijebljen, ukopan.
Ostrva na obzoru. Moja majka
koja drži pladanj sa kolačićima—
koliko god mogu da se sjetim, neizmjenjeno
niti u jednom detalju, u trenutku
živopisa, netaknutog, koji nikada nije
bio izložen svjetlu, da mogu da ga prizovem ushićena, u dobu
moje gladi za životom, potpuno svjesna—
Za stolovima, sa parčićima nove trave, blijedozelene
i združene s postojećim tamnim tlom.
Zasigurno mi se proljeće vratilo, ovoga puta
ne kao ljubavnik nego kao glasonoša smrti, pa ipak
još uvijek je proljeće i još uvijek je sazdano od nježnosti.
Preveo Radomir D. Mitrić
Prvobitno objavljeno na Sputnjiku